Was für 5 Tage! (Kakvih 5 dana!)

Berlin, grad koji pulsira životom i šarenilom privlači ljubitelje filma iz cijelog svijeta svojom bogatom kulturnom i alternativnom scenom i čuvenim filmskim festivalom. Filmski festivali su poput svetih mjesta za cinefile, a Berlinale je jedan od najvažnijih među njima. Svake godine, u februaru, grad postaje epicentar filmske industrije, okupljajući talentovane autore i glumce iz cijelog svijeta kao i one koji sanjanju da to tek postanu. Grad vrvi posjetiocima koji su na Brandeburg sletjeli samo zbog sedme umjetnosti. Jedan od njih sam bila i ja zahvaljujući Udruženju filmskih radnika. Ovo svakako nije moj prvi put u Berlinu, ali je poseban.  

Let iz Beograda, pasoška kontrola i pronalaženje S9 linije je prošlo glatko. Nakon iskrcavanja na Alexanderplatzu odlučila sam prošetati do Potsdamerplatza i preuzeti svoju akreditaciju. Hotelska soba još uvijek nije spremna, a uvijek je zanimljivo ispitati svoje sposobnosti snalaženja u prostoru bez čitanja mapa i korištenja navigacija. Toranj je uvijek tu ako se zagubim što u gradu poput Berlina i nije tako teško.

Berlin je grad za hodanje. Kada vam dosadi hodati, sjednete na najbliži javni prevoz i idete dalje. Uredno kupite kartu i grad je vaš. Vožnju na crno baš i ne savjetujem jer ima svoje posljedice. Bila sam svjedok kontrole u U-Bahnu koji su veoma brzo našli putnika bez karte i izveli ga napolje. Kada ogladnite na svakom ćošku možete kupiti kebab.

Poseban kvalitet repertoaru Berlinala daje činjenica da su filmovi ili politički obojeni ili se bave aktuelnim temama. Filmovi nisu i ne trebaju biti samo zabava. Mišljenje i stav se ne nameće već se ostavlja publici da prosudi, preispita svoje vrijednosti i donese svoj sud. Berlinale nadograđuje čovjeka. Zanimljive su obrađivane teme – represija u društvu, otuđenje u periodu korone, potraga za identitetom, svrha našh graditeljskih poduhvata, postratni život. Sve još postane zanimljivije kada shvatite iz kojih zemalja dolaze pojedine teme i na koji način su predstavljene kroz film. Nastojaću izdvojiti par filmova. Filmove sam birala nasumice, bez pretjeranog istraživanja o čemu se tu radi da ne mogu formirati stav o filmu prije gledanja istog.

Prvi odgledani film je bio „My Stolen Planet“ iranske režiserke Farahnaz Shafiri. Ovo je autobiografski film u formi dnevnika snažne poruke. Junakinja filma je rođena neposredno nakon revolucije 1979. Veoma brzo je postalo jasno da su očekivanja jednog dijela stanovništva iznevjerena i da u novom poretku nema mnogo mjesta za žene i slobodu žena. U nastojanju održavanja poretka uvedena je obaveza nošenja hidžaba. Čak je i ples zabranjen. Junakinja filma je počela da kreira svoj svijet, svoj „planet“ skupljanjem starih snimaka kućne radinosti nepoznatih porodica koje su bile prinuđene da napuste zemlju ostavivši svoja sjećanja iza sebe. „Moj planet je mjesto gdje ja mogu biti istinski ja“ kaže autorka. Kasnije je počela sama da snima koristeći kameru na telefonu. Snimanje je bio njen vid borbe protiv zaborava i zabrana. Ovaj film je izuzetno dirljiv i u prikazu porodičnog života rediteljke i njenog društvenog kruga u Iranu. Jaz između privatnog oličenog u majci koja stari i počinje da zaboravlja i javnog sa druge strane oličenog u represiji i besmislenom nasilju za mene koja posmatra ovo sa strane je nevjerovatan. Kako i što!? Svoju slobodu u ovakvim trenucima prestanem da uzimam zdravo za gotovo i cijenim društvo u kome živim. Režiserka toliko pažnje posvećujuje svojoj majci, brine se za nju, pazi je, a sa druge strane, van zidina njene kuće vlada represivan odnos prema ženi.

Gledala sam Dahomey, rež . Mati Diop, pobjednički film festivala. Film počinje naracijom – duboki neljudski glas se žali da on nije broj već ima svoje ime. Zatim slijedi scena obilježavanja i pakovanja skultpura u kutije za transport, transport, pažljiv istovar, uređivanje muzeja i pripremanje izložbe. Za vrijeme kolonijalne vladavine Francuzi su odnijeli umjetničko blago afričkih naroda u Francusku, a sad su odlučili da mali dio pokradenih umjetnina vrati u zemlju porijekla, u Benin. Ono što filmu daje posebnu dubinu je to što statue govore, „mi nismo samo brojevi, mi imamo svoju priču“. Statue stižu u zemlju svog porijekla Benin. U Beninu se priređuje veličanstvena izložba na kojoj pristustvuju svi koji u Beninu nešto znače. Suština ovog filma je potraga za identitetom, kako stanovnika Benina tako i tih statua. O povratku statua se raspravlja posvuda. To se slavi kao nacionalni praynik. Omladina raspravlja o događaju i svi imaju pravo da iznesu svoje mišljenje u jednoj zdravoj diskusiji. Neki smatraju kako to nije dovoljno i kako Francuska nije vratila sve sto je odnijela. Drugi misle da je i to dovoljno, ali da treba raditi na povratku svega ukradenog. Neki drugi se bave praktičnijim problemimam. Neki imaju primjedbu da čak i ne govore jezikom svojih predaka već jezik kolonizatora. U smiraj dana, nakon završetka izložbe, kad su svi otišli svojim kućama, kad su začuli zrikavci, statue su progovorile. Statue se ne snalaze, ne prepoznaju zemlju gdje su došle ni stanovnike. Ipak ima nade za njih i nade za Benin.

Drugi film koji bih izdvojila je Arhitekton, rež. Viktor Kosakovski meni blizak svojom tematikom. To je dokumentarni film o građenju i trajanju. Na početku filma, ostarjeli italijanski arhitekta uz pomoć radnika gradi magični krug od kamena u dvorištu. Krug je simbol vječnosti i predstavlja savršeni oblik. To je njegov lični pokušaj da ostavi nešto vječno iza sebe u svijetu u kome sve ima rok trajanja. Film obiluje scenama kamenoloma, obrade kamena, napuštenih betonskih zgrada, ali i napuštenih sela izgrađenih od kamena, deponijama građevinskog otpada, natrpanih i ružnih stambenih naselja. Postavlja se pitanje zašto su naši preci gradili za vječnost, a mi pravimo ružne zgrade koje nemaju značenje i koje će trajati nekoliko decenija. Odgovor mora da dokuči gledalac. Možda su naši preci građenjem sakralnih objekata koji će trajati pokušavali da utkaju svoje živote u vječnost. Mi danas možda nemamo taj osjećaj i živimo kao „na traci“.

Film Les Paradise de Diane se bavi pitanjem mentalnog zdravlja žene nakon poroda. Ideja za film prema riječima režiserke se dugo formirala i potaknuta je postporođajnom depesijom njene poznanice. U filmu se ne govori tačno o kom poremećaju je riječ jer to i nije mnogo bitno za suštinu filma. Da li žena ima pravo da napusti dijete nakon poroda i odluči da ona nije stvorena da bude majka? U našem društvu takav postupak nailazi na osudu. Kada to učini otac, sankcije su mnogo blaže. Dijana svakako ne može da pobjegne od toga što je učinila jer je njeno tijelo svakodnevno podsjeća na to. U mediteranskom gradu upoznaje stariju ženu koja svojom životnom pričom – pokidanim vezama sa vlastitom kćerkom upotpunjuje Dijaninu priču.   

U ovih pet dana sam pogledala popriličan broj filmova i u svojoj glavi načela neke zanimljive teme kojih se ne bi sigurno dotakla da se nisam obrela na filmskom festivalu. Vrijeme između filmova sam iskoristila za duge šetnje i istraživanje grada. Berlin nije samo festivali i glamur. Grad nudi bogatstvo kulturnih institucija poput muzeja, galerija i alternativnih prostora gdje se promovira avangardna filmska umjetnost. Svaka ulica i svaka fasada zgrade ima svoju priču. Svako lice ima svoju ličnu priču. Berlin je grad inspiracije.

Čak su me vremenske prilike poslužile. Nije bilo ni mnogo hladno i ni previše vjetrovito. Smještaj je bio odličan, na kraju hodnika sa pogledom na Alexanderplatz. Vratila sam se kući sa puno utisaka i ponekim suvenirom. Voljela bih da se i kod nas više snimaju dobri filmovi. Hvala Udruženju filmskih radnika koji mi je ovo omogućio, a sve u sklopu projekta EFC. Vielen Dank!

Zorica Oljača, pobjednica prvog ovogodišnjeg Challenge-a