Preuzimanje bloga: Dnevnik iz Berlina

Sletio sam na Branderburg aerodrom u Berlinu i pristupio pasoškoj kontroli. Gužve i zadržavanje značili su da je kontrola detaljna. Stigao je i moj red na šalter i pružio sam pasoš kratko ošišanoj plavuši. "Ingliš or Dojč," upitala me. "Ingliš." "Ok. Hou long ju staj in Džermani?" "7 dejs." "Du ju hev a return tiket?" "Jes, aj hev." "Šou mi," ljubazno i zvanično je dobacila policajka, frizure a la Remi Elemental. Pripremljen na provjere, pružio sam joj mobilni. "Ok", pogledala je i vratila mi mobilni. "Vere ar ju stay," znatiželjna je bila i dalje. "Ajm stej in Hotel." Mislim da sam prvi put u životu to izgovorio na granici. "Du ju hev a rezervejšn," nepovjerljivo će Blondi. "Jes ofkors." "Šo mi." Uzmem telefon i skrolam jednu i drugu fotku i iznenadim je. "Ok, tenks," pomirljivo će. "Ajm going tu Berlinale!" ponosno kažem. "Ohoo," srdačni osmijeh na licu. "Ju vil vač a lot of mjuvis." "As mač as posibl." Pruži mi pasoš i svečano dodade: "Enjoy! Welcome to Berlin! Have a nice time!" "Danke. Auf wieder sehen."
I bi tako. Gledao sam bruku filmova, uglavnom vrlo dobrih i par dosadnih, obišao dobar dio tog velikog i prezanimljivog svjetskog grada,  trebali su nam dati i dnevnicu, izlazio po kafanama i klubovima i odlično se proveo.  I to sve za dž. U životu nisam platio hotel, preferiram hostele i privatni smjestaj. Kao što znate, EFC me je nagradio boravkom na Berlinalu. Bjesomučno gledanje filmova i zavisničko surfanje na netu je konačno počelo da daje rezultate. Živi sam dokaz da se i dangubljenje može isplatiti. Što god da radite, ako to radite posvećeno uspjeh će kad tad doći. Ali morate biti aktivni i zaigrati challenge. Kao u onom vicu: "Uplati već jednom taj listić."
Berlinale je tradicionalno politički obojen festival. Ove godine je bilo 73. izdanje festivala. Još od godina dok su bila dva Berlina sa Berlinalea su se slale političke poruke. Ove godine je sve bilo u znaku rata u Ukrajini i frke u Iranu. Oko festvalskih dvorana su se vijorile ukrajinske zastave, osoblje je nosilo plavo-žute bedževe, na više mjesta su se dešavali protesti za iranske žene, "spontani" perfomansi Сла́ва Украї́ні!, medvjed je bio plavo - žut. Na otvaranju se video linkom uljučio Zelenski. Mimo toga, Berlinale spada među najposjećenije filmske festivale. Zvanično je prodano preko 270 hiljada ulaznica za oko 318 projekcija. Popunjenost je iznosila preko 90 odsto. To mogu lično potvrditi, sva kina i sale gdje sam bio su bili puni kao šibice, od jutarnjih projekcija od 9 sati pa do večernjih u 22 sata. Karte su se kretale od 15 ojra pa nadalje!! Berlin je grad kulture i umjetnosti, ljudi vole festival i masovno će se odazvati. Berlinale prati moderne trendove, prodaja karata je bila isljučivo online, ulazi se skeniranjem bar koda na telefonu. Često se mogu vidjeti ljudi sa papirom na kome piše da traže karte. Zbog gužvi je preporučljivo doći bar 15 minuta ranije. U Verti Music Hall sam došao 2 min pred početak projekcije. Ispred su bile dve Amerikanke i nisu nas pustili. Morali smo da čekamo još 5 min?! U međuvremenu se okupilo još 20ak kasnioca. Nakon 5 min su nas sproveli na balkon i uspio sam naći mjesto između grupe Indijaca. Nije baš sve pedantno kod Nijemaca. U Berliner Festspiele Pozorištu program je redovno kasnio. Došao sam 20 min ranije i bila je 50metarska kolona ispred ulaza. Projekcija je počela sa dobrim zakašnjenjem.
Gledao sam po tri filma dnevno. U tri različite sale. Vozio sam se U-bahnom, Sbahnom, autobusima i regionalnim vozom u povratku na aerodrom. Nisam dao marke za prevoz. U Berlinu se svi švercaju. Schwarze fahren, vožnja na crno. Odatle valjda potiče i izraz "švercati". Moj mtelov net nije radio. U Berlinu je džabni net na stanicama metroa. U kafićima nemaju wifi? Za mene je to bio veliki šok. Ušao sam u kafić i naručio pivo misleći da pišem Melini, ali avaj nigdje nemaju wifi. Gledao sam filmove iz više programa, a najviše su mi se svidio program Panorama. To su filmovi iz cijelog svijeta koji prikazuju problematiku i političku situaciju tog podneblja. Definitivno, najomiljeniji program Berlinala. Berlin je veliki kospmopolitski grad i na projekcije svakako dolaze ljudi iz sa razdnih meridijana. I u sali ćeš vidjeti miks raznih rasa, naroda, čuti raznih jezika. Kad je film sa Panorame, u sali preovladava publika iz te zemlje. Na meksičkom filmu publika je masovno pričala španski, na afričkom filmu skoro pola sale su bili crnci. Poslije filma o Iranu sa rediteljicom filma dosta gledalaca je pjevalo iransku pjesmu.

Filmski doživljaj na Berlinalu je neopisivo izvanredan. Sale su velike, ekran još veći, slika i ton najmoderniji mogući. Publika je nevjerovatno posvećena. Dok se uđe u salu, frka i trka, ali kad počne film mrkla tišina. Oko tebe 1000 ljudi, a ne može se muha čuti. Totalna koncentracija. To su i stari i mladi, i hipici i pankeri, različiti stilovi oblačenja i pogleda. Poneko potegne flašu vode, ali skroz nečujno. Niko se ne vrpolji, kašlje i ne pogledava na telefon. Dok u Banjaluci publika jede kokice. Berlinska publika je isto tako vrlo aktivna. Kad su neke smješne scene salom se prolama smijeh, različitih nijansi i varijanti, od tihog žamora do glasnog smijeha ili potihog smijanja u bradu. Nekad čuješ kratko smijanje grupe, desetak metara lijevo ili desno. Sigurno je da će na svaki gig ili pošalicu neko reagovati, ali kratkog odsječnog smjeha i tu će prestati. Poslije filma je predstavljanje reditelja/ice i filmske ekipe. Kad se sve to završi izađemo napolje, zapalimo po duvan i diskutujemo o filmu i Berlinalu. Opšti utisak je da je više ljudi nego ikad i da je selekcija filmova politična. Naime, prevladavaju filmovi LBGTQI tematike. Gledao sam ih bar 5. Kao da je neko namjerno birao takve filmove, primjedba na selekciju filmova je sasvim opravdana. Nakon večernje projekcije filma, kud koji. Pitam druge sa akreditacijama ima li neki after party i kažu da nema. I nema. Za razliku od SFF koji ima koncerte i žurke, Berlinale ima samo koncerte klasične muzike i to je sve. Ali zato ima stotine kafića i klubova na Kreuzbergu i Cottbuseru.
Bukvalni prvi film koji sam pogledao je dokumentarac Nenada Ćićić Šajina, Kiss the future - o opsadi Sarajeva i koncertu U2 1997. Zbog toga je i Bono Voks došao u Berlin i izazvao zanimanje publike. Prvi utisak je da je film 60 posto teške ratne propagande, sve sa pojavljivanjem Bila Klintona, Kristijane Amanpur i raznih ratnih i antiratnih mešetara, Mladića, Miloševića i drugih. Najpozitivniji lik filma je humanitarni radnik i incijator dolaska U2 Bil Karter. Sa druge strane su ljudi koji su bili u Sarajevu tih godina, član benda Sikter, Enes Zlatar, Vesna Anreee i njen suprug  Senad Zaimović, neki ljudi sa TV Sarajevo, Djino Banana, i drugi koji su govorili o životu u ratnom Sarajevu i kulturnoj sceni. Uloga nekih protagonista u je krajnje nejasna. Cijelo vrijeme filma samo pričaju kako su patili u ratu. Film je očito rađen isključivo za zapadno tržište. Arhivski snimci iz rata koje je snimio Bil Karter predstavljaju najveću vrijednost ovog filma. Na jednom derneku Zlatar na lošem engleskom govori Karteru kako ne voli Amerikance jer su istrijebili Indijance. Tih godina je to bio vrlo česta izjava stanovnika BiH spram Amerikanca i tog zapadnog svijeta. Avaj, mnogo je vode proteklo Miljackom i više Indijance niko ne spominje. U filmu se pojavljuju i članovi benda U2, Bono Voks, Edge i basista Adam Klejton. Angažman benda U2 je mozda najplastičnije opisao njihov menadzer iz  90ih Paul MekGinis: "Mi smo znali da je to propaganda, ali je to bila dobra propaganda". U jednom trenutku je U2 razmišljao da dođe u Sarajevo i održe koncert u ratnim uslovim, ali su odustali od toga, za razliku od njih Laibah je došao u Sarejevo 1995. Najemotivniji dio filma je kad su pustili snimak pjesme One Love sa koncerta u Sarajevu i snimali reakcije, Vesna Andree se raznježila, njen suprug Zaimović ju je uhvatio za ruku, Zlatar se smijao, neki su plakali. Generalni utisak je da je film mogao biti i sa manje političke agende.  Izjava Bono Voksa sa koncerta u Sarajevu, fuck the past, kiss the future, sa ove vremenske distance zvuči kao šećerna vodica.  Razgovarao sam poslije filma sa ekipom iz Prizrena, sa Dokufesta. Iznenadila me je djevojka kad je počela da priča sa mnom na našem jeziku kad je čula da sam iz BiH. Dosli bi na SFF ali su problem vize.
Gledao sam blok takmičarske filmove u konkurenciji kratkog filma. Sa kratkim filmovima nikad ne znaš sta da očekuješ, ili će biti dosadni ili genijalni. Preovladala je prva opcija. A onda je najavljen film Jill Uncredited. Film traje 18 minuta i sastavljen je od scena iz raznih filmova u kojima se pojavljuje Jill Goldston. Jill je naime od 70ih statirala u oko 2000 filmova i serija. Film je dobio ogroman aplauz berlinske publike, a na scenu je izasla Jill i filmska ekipa i dobili su ovacije.  Jill je priznala da neke od filmova nije uopšte gledala, a da je njen suprug pravio evidenciju u kojim se filmovima pojavljivala. Poslije projekcija sam kratko popricao sa njom, Jill je iznenadjena uspjehom filma i na tvrdom engleskom akcentu mi je rekla da se tesko snalazi sad u ovoj ulozi kad je ona zvijezda. Omiljeni filmovi su joj američki iz 70ih.

U meksičkom filmu Heroico, iz programa Panorama, reditelj David Zonan se bavi obukom mladih kadeta na vojnoj akademiji. Siromaštvo, oskudica i težnja za boljom budćnošću tjera mlade ljude da se prijave u vojsku. Tamo prolaze surovi dril i maltretiranje nadređenih i čak seksualno zlostavljanje. Film u mnogo čemu podsjeća na kultni Full Metal Jacket. Izvrsno snimljen na lokacijama spomenika astečke kulture. Film krasi dobra fotografija i efektno korišćenje snimanja scena iz jedno kadra. Glavni glumac, kadet Nahautl porijekla, dakle starosjedilačkih naroda, teško podnosi torturu i postaje psihički labilan, stvarnost i san gube granicu. Nakon projekcije publici su se obratili reditelj i producentkinja filma, bili su prisutni i neki od glumaca. Reditelj je napomenuo da je u Mexicu vojska nedodirljiva i da se meksičko društvo polako militarizuje. Za potrebe filma razgovarao je s mnogim kadetima koji su mu prenijeli svoja iskustva o maltretiranju na vojnim obukama. Čini se da vojnu komandu to nije briga.  
Film iz Burkine Faso u koprodukciji više zapadnoafričkih zemalja, sniman u Mauritaniji Sira, Apoline Traore imao je premijeru, prvo prikazivanje ikad. Ambadadori Burkine Faso i Nigerije su bili prisutni. Sira govori o patnjama zaoadnoafričkih zemalja, islamskom terorizmu i kidnapovanju i iskorištanju djevojaka. Boko Haram otprilike. Film je odlično snimljen i vrhunske produkcije i fotografije. Ubistva, silovanja i maltretiranja su realistično prikazani. Glavna junakinja uprkos svemu pronalazi snagu i domišljatost da preživi u pustinji, dok njen vjerenik pokušava da je pronađe. Izrazito emotivan film. Film je dobio ovacije u prepunoj sali. Poslije projekcije publici su se obratili energična rediteljka i glumci. Sira je dobio nagradu publike. Očekivano.
Disko boy Giacomo Abbruzzese, talijansko-francuska koprodukcija, prati mladog Bjelorusa koji ilegalno odlazi u Francsku i prijavljuje se u Legiju stranaca. Nakon naporne obuke primaju ga u "porodicu". Šalju ga u akciju u Deliti rijeke Niger. Tamo je lokalna teroristička grupa otela francuske inžinjere. Lokalci se zapravo bore za okoliš, strane korporacije u dosluhu sa korumpiranom vladom, gramzivo uništavaju okolinu i crpe prirodne resurse. Film krasi mračna atmosfera i odlična fotorafija opustošene afričke zemlje. U glavnoj ulozi dominira njemački glumac Franz Rogowski, pojavljuje se i hrvatski glumac Leon Lučev. Vrijedi istaći i kreativan soundrtrack dark tehno grupe Vitalic. I ovaj film je nagrađen sa poseban doprinos.
Transfariana, kolumbijski dokumentarac Jorisa Lachaisa, govori o transeksualnoj zajednici u Kolumbiji. Realistični snimci sa kolumbijskih ulica, transseksualne protistutke, bivši gerilci, transeksulci u zatvorima...
Španski film Estibaliz Urresola Solaguren 20.000 especies de abejas prati umjetnicu koja odlazi na ljetovanje sa dvoje djece kod svoje majke. Njezin sin Aitor od 8 godina želi da bude djevojčica. Izvrsno glumačko ostvarenje 8 godišnje glumice. To dijete praktično nosi cijeli film. Na kraju je i dobila Srebrenog medvjeda za najbolje glumačko ostvarenje.

Gledao sam mnogo drugih dobrih filmova. To je za neki drugi blog.
Toliko od mene. Još jednom hvala EFC. Auf wiedersehen!