PREUZIMANJE BLOGA: Dnevnik iz Cannesa

Moja priča o odlasku u Kan na filmski festival počinje 4 dana prije samog odlaska. U whatsapp grupi s pobjednicima iz drugih zemalja koji će Festival posjetiti u istom periodu, pravili smo ambiciozne planove o tome koje bismo filmove voljeli pogledati. Bili smo obavješteni da u 7:00, 4 dana prije projekcije moramo rezervisati karte za filmove koje bismo voljeli pregledati. Kad sam uspjela pristupiti stranici za rezervaciju karata, bilo je 7:01 i većina projekcija je već bila popunjena. Obeshrabrena, našla sam utjehu u tome što su i ostali učesnici imali isti „problem“. Neke karte su, srećom, ponovo bile dostupne nakon nekog vremena, tako da sam, ipak, uspjela osigurati karte za neke od željenih projekcija i prije dolaska. Svako jutro do polaska, imala sam istu rutinu, refreshovanje stranice dok ne uspijem rezervisati karte na koje sam ciljala.

Sletjeli smo u Nicu, na pistu samo nekoliko metara od mora. U posljednjem trenutku stižem na autobus za Kan, i vrlo brzo se nalazim u gradu u kojem se u svakoj ulici osjeti festivalski duh. Na svakom ćošku na putu do hotela srećem elegantno obučene ljude koji žure na večernje projekcije filmova. Za prvo večer nisam imala nikakve planirane projekcije, pa sam odlučila prošetati gradom i upiti atmosferu kakvu ranije nisam doživjela. Kombinacija mediteranskog šarma i holivudskog sjaja je vjerovatno najbolji opis ovoga grada za vrijeme festivala. Ukrašene palme i crveni tepih s jedne, a kino na plaži pod vedrim nebom s druge strane. Jedino sam tu večer, ustvari, mogla sa strane promatrati, jer sam već sljedeće jutro bila među onima koji iz jednog kina trče do drugog, ne gledajući oko sebe. 

Prvo jutro sam posvetila obilasku starog grada, prije nego što sam se uputila u Cineum, multiplex kino koje se nalazi nekoliko kilometara izvan Kana. Svi smo izbjegavali uzimati karte za projekcije u Cineumu zbog vremena koje se izgubi u prijevozu, ali zato je bilo mnogo lakše dobiti karte, a gotovo svi filmovi su imali reprizu u nekoj od sala u tom kinu. Za vrijeme boravka u Kanu, gledala sam u prosjeku tri filma dnevno, tako da ću pisati samo o onima koji su me se najviše dojmili, na ovaj ili onaj način. Prvi film koji sam pogledala bio je Project Silence, reditelja Tae Gon Kima. Iako zasigurno nije najkvalitetniji film koji sam gledala u Kanu, ova apokaliptična akcija mi je držala pažnju sve vrijeme i uz nekoliko izvrsnih glumaca, uspjela je na trenutke prenijeti emociju svima u publici. 

Festival u Kanu za veliki broj projekcija nudi posjetiteljima s akreditacijom da uđu na projekciju i u slučaju da nisu rezervisali kartu, ukoliko neka mjesta ostanu prazna. Zajedno s Katarinom, pobjednicom iz Srbije, stala sam u red za premijeru novog filma Wes Andersona, Asteroid city. Pošto nam je to objema bio prvi puni dan na festivalu, neiskusno smo došle samo sat vremena prije planiranog početka, tako da nismo uspjele ući, ali smo ostale ispred Palais des Festivals da ispratimo crveni tepih. Wes Anderson, Tom Hanks, Scarlett Johanson, Adrien Brody samo su neka od imena slavnih ličnosti koji su prošetali tepihom nekoliko metara ispred nas. Na putu do reda za akreditovane goste bez karata, vidjele smo desetine ljudi u odijelima i svečanim haljinama s natpisima na kojima mole za karte za Asteroid city. Da se kreativnost nagrađuje saznale smo kad je djevojka s natpisom „Dajem desni bubreg za Asteroid city karte“ u roku od nekoliko minuta ušla s pozivnicom.

Sljedeće jutro smo imale priliku pogledati film u ranojutarnjem terminu u Palais des Festivals. Jedan od omiljenih filmova koje sam imala priliku pogledati, potpuno u stilu Wes Andersona u kojoj je zvjezdana postava odlično iznijela neobične likove. Na ovoj projekciji sam se po prvi put srela s pravom kanskom publikom, onom čiji se aplauzi mjere u desetinama minuta. Aplauz je slijedio poslije logotipa svake produkcijske kuće na početku filma, nakon svake dobro donešene šale i nakon svake scene u kojoj je Brian Cranston.

U sklopu kanskog filmskog festivala, filmovi se prikazuju u nekoliko različitih programa. U sklopu  Semaine de la critique programa pogledala sam nekoliko evropskih filmova. Atmosfera u Mirmaru, gdje se održava ovaj dio festivala, dosta je drugačija. Publika je ozbiljnija, više je stranaca i jako puno ljubitelja filmova. Nekoliko filmova koje sam pogledala obradili su temu kompleksnog odnosa samohranog roditelja i djece. Francuski film No love lost Erwan Le Duca, koji je dio Semaine de la critique selekcije, po mom mišljenju je najbolje obradio tu temu. 

Došlo je vrijeme i da se upoznam s ostalim pobjednicima EFC-a. Organizatori iz Španije, Raquel i Iñaki izveli su nas u jedan od barova u preslatkoj uličici u centru grada. Razmjenjivali smo dotadašnje utiske, neke male trikove i savjete i preporuke za filmove. Čudili smo se i tome koliko kritika nije štedjela neke filmove koji su nam se svidjeli, kao i tome koliko se ukusi svih nas razlikuju. Stvar oko koje smo se svi složili je da nam je EFC priredio neponovljivo iskustvo koje nismo mogli ni sanjati. Ispričala sam im i kako moram ranije otići jer planiram stati u last-minute-access red da uđem na premijeru talijanskog filma A brigther tomorrow. Na putu do Palaisa, u poruci sam od Raquel dobila kartu za film koji sam željela gledati! Tako sam prvi put prošla crvenim tepihom i poznatim stepenicama. A brighter tomorrow nažalost nije ispunio moja očekivanja, ali je od kanske publike dobio dvanaestominutni aplauz koji je ekipu dirnuo do suza. Nisam se mogla oteti dojmu da bi bilo bolje da sam otišla na plažu na kojoj je tu večer umjesto projekcije filma, orkestar svirao najpoznatije melodije iz filmova. 

Posljednja dva dana sam uglavnom provodila u Cineumu, gdje sam uz last-minute access za reprize uspijevala pogledati filmove koji su mi bili na listi želja. Posljednju večer pred polazak, s Katarinom sam uspjela na isti način ući na premijeru filma Cobweb Kim Jee-woona u Palaisu. Nakon što su nekoliko ljudi iz reda vratili zbog nepoštivanja dress-code-a, stale smo na crveni tepih. Drugi put sam uspjela upiti mnogo više tog potpuno nestvarnog iskustva. Bilo mi je zanimljivo to što sam pored nekoliko filmova o samohranom roditeljstvu, sada, drugu noć zaredom, gledala film o snimanju filma. Iako bolji od A brighter tomorrow, ni ovaj film ne bih svrstala u kategoriju filmova koji su mi se svidjeli u selekciji 76. Filmskog Festivala u Kana.

Pred sami odlazak, došlo je vrijeme da kupim suvenire koji će me uvijek sjećati na ovo neponovljivo iskustvo. Iako, nažalost, nisam stigla pogledati nijedan film na plaži, prije odlaska odlučila sam iskoristiti to što sam na azurnoj obali i testirati francusko more. U autobusu prema aerodromu sabirala sam utiske. Festival bih na kraju mogla opisati kao everything, everything everywhere all at once. U svakom trenutku, od ranog jutra do kasne noći, na izbor smo imali toliko aktivnosti i filmova da je bez dobre pripreme na trenutke stvarno bilo teško odlučiti gdje otići. Živopisan grad u kojem su hiljade gostiju, što ljubitelja filmova, što ljudi koji su tu došli zbog zabave i „zvijezda“, tih nekoliko dana nikada ne spava. Za kraj, mogu još samo od srca preporučiti učestvovanje u EFC izazovu, znam da će pobjednik narednog kruga u Veneciji imati bar jednako lijepo iskustvo.